Poezija, pjesme, itd

Ja sam pjesnička duša (ne bi se reklo, ali jesam) pišem pjesme i sl., pa me zanima jeste li vi ikada u životu napisali koju pjesmicu, sonetić ili nešto slično.
Ako ništa drugo morali ste se susresti sa pjesmama u srednjoj, pa, je li vam koja prirasla u srce.
Slobodno objavljujte pjesme u oba slučaja.
Ičekujem........

oči pune suza
... (trebam li nastaviti?)

jel ova:
Dalibor Brun
Oči pune suza

Često ja sanjam nju, kako čeka
More mi nosi glas, iz daleka
Tužno je nebo sad, iznad sela
Kuća opuštena, grane povijene sve

Oči pune suza
Srce puno bola
Ruke na grudima
Glas što me zove kroz noć


Sve što ti dadoh ja, sada skini
Ostajem ovdje sam, u tuđini
Ćemu se nadaš ti, moja draga
Nema mi povratka, udaj se mlada si

Najkraće pjesme

Ptica što pjeva u mojoj glavi
I ponavlja mi da te ljubim
I ponavlja mi da me ljubiš
Ptica što jedno isto ruje
Sutra ujutro ubit ću je.

Jacques Prévert (1900 - 1977)

Ova mi je jedna od najboljih kratkih pjesama


Apeiron.. slobodno podijeli s nama koju svoju pjesmicu

effo, effo, zove se Otrovana sreća

Sve je počelo jednom davno
sa malo sreće u džepu.
Svima je sve bilo ravno
i nije bilo soli na repu.

No sada je novo vrijeme,
vrijeme prevara i izdaje.
Nedužne žrtve nose to breme
koje tako lako ne nestaje.

No sreću je ugrizla zmija.
A ona, plešući ples smrti,
dok je okrutni otrov ubija,
jedva za to neće ni znati.

najbolje čuvam za kraj ofc

nice
podijeli još koju slobodno

moonlight wrote:nice
podijeli još koju slobodno

heh pa da trčim pred rudo
no no
da čujem vas bistre glavice

Autor nepoznat (predpostavlja se da je bio alkoholičar )

Gle duplu vodku poslije kiše,
Puna je kapi pa se njiše.

Vodka po vodka, još k tom i dupla,
i ja sam drven poput trupla.

Kad se probudim ispod stola,
pitam se dal krv još mnome kola.

Kroz glavu tad prođe mi prvo,
dali sam čovjek ili obično malo drvo?

IRONIJA OVOG ŽIVOTA

Dok ulicama lutam sama
izgubljena bez svoga puta
i dok osjećaji razuzdani lete.
Ne vidim! Oko mene je tama
a ja stjerana među dva kuta
prepuštena mislima da me prisjete.

Na ono staro, davno vrijeme
koje slatke uspomene budi
i sve što je loše kao prašinu briše.
No meni su uspomene samo teško breme
od kojega čovjek tako lako poludi
a meni tih muka ne treba više.

Imati slobodu su obećanja puka
koja samo lakovjerna osoba čuje
pa treba biti čovjek snažna kova.
No sada se čuje samo buka
i svako sjećanje koje mi svijet otruje
Ostalo je duboko u ponoru mojih snova.

Gdje počinju ceste, ja gubim svoj put.
Na širokoj pučini i na plaveti neba ne ostaju tragovi.
Staza je skrita krilima ptičjim, vatrama zvijezda, cvijećem putujućih
godišnjih doba.
I ja pitam svoje srce nosi li u svojoj krvi mudrost nevidljivog puta.

Tebe više nema pred mojim pjesmama,
jer si jedno s njima.
Došla si k meni s prvim zrakom zore.
Izgubio sam te sa zadnjim zlatom predvečerja.
Otada te vazda nalazim u tami.

Rabindranath Tagore

***uf nisu to te oči pune suza... a niš... onda oči pune sjaja... =)

btw... što se tiče poezije... cesarić... helou =)

c, c, c!
tko ju je napisao, da je znam guglat

meni je Cesarićeva Pjesma mrtvog pjesnika

Apeiron_forever wrote:meni je Cesarićeva Pjesma mrtvog pjesnika

i Balada iz predgrađa

NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
No mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!

Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
A ovo posljednji stihovi koje za nju pišem.

Pablo Neruda

Ovo je jedan od pjesnika kojeg definitivno najviše cijenim.. ima prelijepe pjesme..
Ovu ja napisao kažu s 18. god.

a neruda, da... toga se još iz srednje sjećam. da, i meni je pjesma mrtvog pjesnika najdraža. btw... ono za oči pune suza i sjaja... nekom drugom prlikom, izgleda da sam u preprofinjenom društvu...

Zmaj wrote:a neruda, da... toga se još iz srednje sjećam. da, i meni je pjesma mrtvog pjesnika najdraža. btw... ono za oči pune suza i sjaja... nekom drugom prlikom, izgleda da sam u preprofinjenom društvu...

pa čuj.........
moš ti slobodno otvorit neki neprofinjeni topic gdje će takve stvari bit dobrodošle
vjerujem da bi i ja našla nekaj..........

btw, malo mojih mudrolija

Oprošteno je

Jedan vrlo poznat gost
doš'o je na kraju dana
da me moli za oprost.
Gle, još jedna nova rana.

Došao je iznenada
iako nije znao put.
Zlo više njim ne vlada
i ne izgleda više ljut.

Stalno je čekao u sjeni
nadao se boljem sutra.
Htio je nešto reći meni
ali ga je kočilo iznutra.

Tad sjećanja su navrla
kao rijeka niz planinu.
Na pravi put me navela
i sve dovela u čistinu.

Htio se je ispričati
reći samo žao mi je.
Za svoj zločin želi platiti
a zna da za sve kriv nije.

Da je dobro sam mu rekla
da je sve u zaboravu.
Niz oko mu kap potekla
i osjetila sam žalost pravu.

Opraštam ti ružne snove
i sve jako loše stvari.
Nek' ti misli sve otplove
java uvijek san pokvari.

Za sve što nikad nisam smjela
za sve te nikad viđene boje.
Za sve riječi, za sva djela
živote, oprošteno je.

Razbacane misli

Ostavljena u svojim mislima
izgubljena bez svoje duše.
Ostavljena bez ijednog osjećaja
a kao da me snovi guše.

Na obali promatram val
kako se približava cilju,
gdje ga naposlijetku dočeka žal
a razum se vrati u zbilju.

Čekajuć da prođu ti sati
gledam kako vjetar grane njhiše,
želeć toplinu da se vrati.

No tišina se obavila oko tame
i sve dok tiho padaju kapi kiše
mene i dalje drugi putevi mame.

E svaka ti čast na pjesmama.. super su

tnx
dajte ljudi nemrem sama sa sobom izmjenjivat pjesme,
malo kontribjušn-a pliz

ma možeš... vidiš da ti dobro ide...

Izvukla sam iz kutije jednu staru bilježnicu iz nekog 3. razreda osnovne valjda sa svojim pjesmama
Pa evo da podijelim tadašnje mudrolije i da se malo nasmijem ponovno ovome

Za početak malo ljubavne poezije.. tužno srce jedne male curice plakalo je danima i noćima za Markom koji ju nije primjećivao ( ). Odlučila se okrenuti papiru i svoje duboke osjećaje predočiti na papir. Papir koji Marko nikada nije vidio.

Zbog tebe

Zbog tebe bi skočila s mosta u more
Zbog tebe bi neprospavana čekala zore

Zbog tvog pogleda prekrasnog, božanstvenog
Zbog tvog pogleda prodornog, jedinstvenog

Ubičila bi sve na svijetu ovom
da budem barem sekundu u srcu tvom

Učinila bi sve a još se pitam to
Što bi ti za mene učinio, što?


Iako joj je Marko sljedeće školske godine poslao ljubavno pismo ono nije bilo dovoljno da razbukta njihovu dječju ljubav. Da li je razlog to što su bili oboje dječurlija obična ili im nije jednostavno bilo suđeno to nikad nećemo saznati.
Uglavnom, Marko je sada debil nad debilima pa je naša mlada spisateljica davno prestala suze liti za njim.

moonlight : Uglavnom, Marko je sada debil nad debilima pa je naša mlada spisateljica davno prestala suze liti za njim.
hihihi obično takvi tako i završe

to se traži
dječurlijska spiskaranja iako mogu reć da za mentalitet 3. razreda ovaj dio je ok =>
Zbog tvog pogleda prekrasnog, božanstvenog
Zbog tvog pogleda prodornog, jedinstvenog

ali =>
Zbog tebe bi skočila s mosta u more
Zbog tebe bi neprospavana čekala zore
just
hihihi

moja prva pjesma koju napisah negdje u hmmm 5 razredu (možda i ranije, sjećanje u tako "daleku prošlost" mi ne leži)

Mir

Mir je nešto što se teško nađe
samo mir može spasiti svijet.
Lako ga se uzdrma kao valovi lađe
može se reći da je mir svet.

Možemo uživati u mirnoj ljepoti
jer netko je za mir krv prolio.
Miru moramo zahvaliti na dobroti,
koliko god nam život mrzak bio.

Neka se svi okupe u jednoj dolini
i neka se miru svako biće divi,
nek' nemir ostane u divljini.

A u miru i tišini
neka svaki čovjek živi
i svi bližnji da su mu u blizini.


šta da vam kažem, mlada i optimistična (čitaj luuuda)